IN MEMORIAM

Vladimir Timko ing.

1953. - 2008.

U Osijeku 10. listopada 2008. godine umro je redaktor „Nove dumke“ i prestavnik rusinske nacionalne manjine Osječko – baranjske županije, Vladimir Timko.

Iznenadna i tužna vijest proletjela je kao strijela kroz svijest svih koji su ga poznavali.

Jedan gospodin je napisao „umro je dobar čovjek“. Prijateljica mi je rekla da ga se sjeća sa „Seminara “, onako sramežljivog, nasmješenog, uvijek dobre volje i kaže, često je poželjela da i ona postane tako dobra kao što je on bio.

Rodio se 18. prosinca 1953. godine u Erdeviku, današnja Srbija. Otac Mihajlo i mati Leonka (rođena Miterko), imali su još dvije kćeri, stariju Blaženku koja više nije među živima i mlađu Anu koja živi u Osijeku.

Zbog posla, otac 1957. godine seli u Osijek a nakon godinu dana, za njim dolazi i mati s djecom.

U Osijeku Vlado 1968. godine završava osnovnu školu a srednju školu za telekomunikacijsko-telegrafskog tehničara završava u Zagrebu 1972. godine. Zapošljava se u tadašnjoj Pošti a nakon toga upisuje višu školu na Prometnom fakultetu u Zagrebu i postaje inženjer telekomunikacija.

Oženio se 1985. godine sa Slavicom Seke sa kojom je imao dvije kćeri, Helenu i Tatjanu.

Profesionalno je odrađivo svoj posao, veći dio života u telekomunikacijskom centru Osijek a onda, zbog privatizacije i preraspodjele radnih mjesta, ostaje bez posla.

Spretan, našao si je novi posao kao redaktor „Nove dumke“, „Vjenčića“ i drugih tiskanih izdanja pri Savezu Rusina i Ukrajinaca RH a nedavno je osnovao i vlastitu tvrtku.

Rusin po rođenju  ali i po osjećajima, uvijek je nastojao biti u samom središtu zbivanja vezanih za Rusine i Ukrajince.

Dok je pohađao srednju školu u Zagrebu, tamo nikoga nije poznavao, pa su mu roditelji savjetovali neka posjećuje rusinsko i ukrajinsko društvo koje je već u to vrijeme u Zagrebu bilo dobro organizirano, tako će bar čuti svoj jezik ali i upoznati nove prijatelje. Učinio je tako i od tada je uvijek bio na izvoru zbivanja koja su bila veza za Rusine i Ukrajince. Nakon toga se uključio na „taborovanja“, kasnije poznatiji kao „seminari“ a danas „ljetne škole“. Tamo se još više upoznao, ne samo sa rusinskom već i ukrajinskom kulturom i počeo je aktivno sudjelovati u kulturno-prosvjetnom životu Rusina i Ukrajinaca na svim prostorima gdje god žive.

Jedan je od osnivača KUD-a Rusina i Ukrajinaca Osijek, među prvima je koji su organizirali bal Rusina i Ukrajinaca u tom našem najvećem Slavonskom gradu, bio je dugogodišnji blagajnik Društva a do kraja života je obnašao dužnost tajnika KUD-a Rusina i Ukrajinaca Osijek.

U novonastaloj situaciji nakon rata, uključuje se i u politički život pa postaje prvi predstavnik rusinske nacionalne manjine Osječko – baranjske županije. Ovu dužnost je obnašao i u drugom mandatu dok ga smrt nije prekinula. Bio je i član Koordinacije vijeća i predstavnika rusinske nacionalne manjine RH.

Zajedno sa Ahnetkom Balatinac pokreće prve web stranice Saveza Rusina i Ukrajinaca, koje zajedno održavaju u potpunosti na vlastiti trošak, a kada su nadležne strukture prepoznale značaj informiranja o radu Saveza putem medija koji je dostupan iz svake točke gdje postoji internet, stavljaju im se na raspolaganje određena sredstva.

Bio je aktivan i u literarno-recitatorskoj sekciji koja je djelovala pri Savezu Rusina i Ukrajinaca RH, pa je čak jedno vrijeme bio i njen predsjednik.

Pisao je pjesme, novinske članke, kronologije a neostvarena želja mu je bila, tiskanje Biblije na rusinskom jeziku.

Duhovni život nikada nije zapustio te unatoč brojnim obvezama, odlazio je na Mise kad god je bio u mogučnosti.

Od 2004. godine, kada postaje redaktor „Nove dumke“, nastojao je ostvariti i poboljšati zadane planove. Tako „Nova dumka“ pod njegovim rukovođenjem počinje izlaziti šest puta godišnje, „Vjenčić“ četiri puta, a jednom godišnje su redovito izlazile i „Misli s Dunava“.

Izdavaštvo je proširio i na knjige pa je uspio tiskati priličan broj knjiga a samo ove godine čak pet naslova različitih autora, što kroničara, pjesnika, što pisaca.

Veliku pozornost pridavao je radio emisijama na rusinskom i ukrajinskom jeziku koje se mogu slušati svake nedjelje na radio Vukovaru nakon vijesti u 7 sati ujutro. Pisao je vijesti a bio je i član radio - redakcije.

Surađivo je sa mnogim ljudima po Svijetu. Otvorio je chat kojega je nazvo „Zajda“. Svatko tko bi došao na taj chat, mogao je razgovarati na rusinskom jeziku. Znali su se tu naći ljudi iz Kanade, Australije, Slovačke, Srbije a također i iz mnogih Europskih zemalja gdje ne bi smo ni pomislili da žive Rusini.

Kada bi se negdje ljudi susreli i počeli pričati tko koga poznaje, sve se svodilo na „Iz Hrvatske poznajem Vladu Timka“. Neprekidnoje bio u žiži događanja kada su u pitanju Rusini i Ukrajinci a uključio se i u sve napredne načine informiranja i komunciranja pa je na taj način povezivao ljude, rekli bi smo, po cijeloj kugli Zemaljskoj.

Iza sebe je ostavio ženu Slavicu i kćeri, 22 godišnju Helenu i 17 godišnju Tatjanu.

„Zbogom prijatelju“, tako su se od Vladimira Timka oprostili članovi KUD-a Rusina i Ukrajinaca Osijek a tako ćemo se oprostiti i mi od našeg redaktora „Nove dumke“.

Zbogom prijatelju, neka ti je pokoj duši i neka ti bude laka ova crna zemlja u koju su te tako prerano sahranili!

Ahnetka Balatinac